Da li užitak sanjkanja ovisi o uporabi pokretne trake?

Pokušao sam reagirati na tekst Goranski vidici, objavljen u Novom Listu, 16.5.2023. godine, ali me je lokani novinarski vlastodržac Marinko Krmpotić blokirao u svom osebujnom stilu afirmativno-ulizivačkog pisanja o lokalnim događajima i političarima.

Prisjetimo se da je Primorsko-goranska županija nakon buđenja coronavirus zimskog turizma u Gorskom kotaru još tamo 2020. godine odlučila kroz javni poziv sufinancirati projekte razvoja mreže sanjkališta u Gorskom kotaru. Ne bih ovom prilikom ulazio u propitivanje odluka goranskih gradonačelnika i načelnika kako će raspolagati s odobrenim sredstvima ali ću istine radi naglasiti da je cijeli projekt izvorno zamišljen kao uređenje i razvoj „Tradicionalnih goranskih sanjkališta“,  prije nego što je ta ideja besramno iskopirana i poturena Županiji od strane Načelnika Opčine Lokve Tonia Štimac.

„Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani“ je izreka koja se poručuje: bolje se zadovoljiti manjim, ali sigurnijim, nego težiti za cjelovitim rješenjem problema. Naravno da naši lokalni političari okupljeni u kvazi koordinaciju goranskog (ne)zajedništva svaki su u svojoj provinciji brže bolje odlučili jačati zimski turizam kroz izgradnju sanjkališta. Gotovo „ad hoc“ dobili smo sanjkalište u Mrkoplju, Vratima, Delnicama, Staroj Sušici, Vrbovskom a kao kruna promašenih ulaganja u sanjkališta predstavlja kupnja lokvarskog stroja za gaženje snijega i motornih sanjki. Lokvama nije pomoglo niti to, što smo od Hrvatskog sanjkaškog saveza ishodovali 2017. godine Odluku da se cestu prema bivšem motelu Jezero nazove ni manje, ni više, nego Hrvatski sanjkaški centar. Naravno da vrhunski općinski menadžment nije shvatio kakvog vrabca imaju u rukama, nego je brže bolje jedan nacionalni centar pretvoren u sanjkalište Goranska princeza a niknula su još i dva nova lokaliteta za sanjkanje Golubinjak i Madonna di Rezana. Umjesto da se Hrvatski sanjkaški centar kao lokalitet promovirao i uvrstio u mrežu nacionalne sportske infrastrukture mi smo se ponovno zatvorili u svoje uske goranske okvire, a lokvarsko sanjkalište Goranska princeza mora barem imenom parirati jedinom komercijalnom i privatnim sredstvima uređenom sanjkalištu u Gorskom kotaru a to je Gorski sjaj u Kupjaku. Ništa tu čak i ne bi bilo sporno da priča nema nastavak, nakon dvije zimske sezone pokazalo su da su zime takve kakve jesu, bez snijega ali i bez niskih temperatura. Kada prirodni snijeg i padne, danima se čeka da se sanjkališta urede za prihvat gostiju i otvore. Idealna prilika da se u javnom diskursu čuju vapaji tih istih gradonačelnika i načelnika da sanjkalištima sada trebaju snježni topovi da bi se produžila zimska sezona itd..

Dobro, vratimo se na početak priče. Projekt uređenja i razvoja „Tradicionalnih goranskih sanjkališta“ je predviđao opremanje dvije najpogodnije lokacije u Gorskom kotaru za sanjkanje. Te lokacije bile bi opremljene sa svom potrebnom infrastrukturom (sustav za zasnježenje, pokretna traka, zaštitne ograde, rasvjeta, sanitarni čvor...) radnim strojevima i osposobljenim djelatnicima za uređenja sanjkališta. Ostali tradicionalni lokaliteti za sanjkanje po mjestima bili bi primjereno označeni, trasirani i pripremljeni za trenutak kada u Gorskom kotaru padne dovoljna količina prirodnog snijega da ih se stavi u pogon. Očito da je takav koncept u startu bio okvalificiran kao futuristički i osuđen na opstrukciju jer svaka naša lokalna samouprava ima neko komunalno poduzeće, a komunalno poduzeće ima neke resurse i sada dolazimo do ključnog trenutka, a to je računica okretanja javnog novaca u lokalnim zajednicama.

„Vrući krumpir“ razvoja i uređenja sanjkališta Županija je elegantno prebacila s nezainteresiranog Goranskog sportskog centra na lokalne samouprave, a onda naši gradonačelnici i načelnici sa izbrušenim populizmom svaki za sebe oteli svoj dio sanjkaškog kolača i brže bolje troše dostupan županijski novac, kao i obično isključivo na investiciju. Nema studije isplativosti ulaganja, bitno da se „dela“, pronalazak lokacije, pa početak gradnje, zatim dolazi i otvaranje, pozovemo medije, slika, tekst, izjava i to je to lokal populizam na najjače a sve u interesu što bolje startne pozicije na budućim lokalnim izborima. Kada se gungula oko otvorenja sanjkališta slegne, priča se nastavlja daljnjim kmečanjem za snježnim topovima, sutra stručnim kadrovima, troškovima održavanja koji će neminovno stići zbog amortizacije pokretnih traka itd..

Latinska „panem et circenses“ najbolje opisuje aktualni trenutak razvoja mreže sanjkališta u Gorskom kotaru. Od sanjkanja sigurno neće biti kruha a kako stvari stoje, cirkusa ima koliko ti srce želi. Smatram da je sanjkanju u Gorskom kotaru napravljena medvjeđa usluga, kao prvo još uvijek nije jasno što mi točno želimo, turizam, rekreaciju ili sport. Bez obzira da li se radi o rekreaciji ili sportu za užitak u sanjkanju potreban je snijeg, a prirodnog ima sve manje a umjetni je nedostižan i skup sa naše lokalne proračune.

Kada se čuju neargumentirana lamentiranja po pitanju zimskog turizma u Gorskog kotaru, to je da čovjek odmah dobijem migrenu. Nije mi jasno da ti lokalni političari ne razumiju ono što im se već godinama pokušava reći, barem bi onda iz pristojnosti mogli uzeti u razmatranje ono što im govore meteorolozi. Hrvatska iz godine u godinu ima sve manje snijega, za to je zaslužna visoka temperatura zraka koja je svakih deset godina viša za 0,5 ⁰C. Tako primjera radi na jednom Zavižanu svakih deset godina prosječna visina snijega je manja za 8 cm, tim trendom klimatske simulacije DHMZ-a nam ukazuju Gorski kotar kao izrazito planinska regija Hrvatske će do 2040. godine imati do 50% manje snježnih oborina nego što je to slučaj danas. Klimatolozi su jedinstveni, zimski ugođaji kakve smo imali u prošlom stoljeću s dugotrajnom hladnoćom i snijegom bit će više iznimka nego pravilo i to u našem Gorskom kotaru gdje sada razvijamo sanjkaški oblik zimskog turizama, zasnovan na prirodnom snijegu i neispravnim ili ruiniranim skijaškim sedežnicama.

Mogu reći da imam određena iskustva i saznanja o velikim problemima s pozitivnim toplinskim rekordima kada su u pitanju zimski uvjeti u Alpskim zemljama, no to se slobodno može preslikati i na ostala europska područja poput Pirineja, Karpata, Tatri ili ako baš želite na prostor planinskog masiva Risnjaka, Velike i Male Kapele. Od 1961. godine, kada je Europom zavladao masovni zimski turizam do danas, čak 169 skijaških centara je zatvoreno zbog visokih temperatura zraka i nedostatka snijega. Klimatolozi već desetljećima nas upozoravaju da će gotova sva skijališta ispod 1000 metara nadmorske visine imati problem s visinom prirodnog snježnog pokrivača.

Umjetni snijeg je druga priča, ali finacijski neodrživa bez potpore kroz državna poduzeća poput HEP-a, Hrvatskih voda i Hrvatskih šuma koje raspolažu s vitalnim nacionalnim energetskim, vodnim i prostornim bogatstvom. Proizvodnja umjetnog snijega zahtjeva određenu razinu tehnološkog opremanja i ulaganja ali isto tako i tehničkog znanja. Nažalost, relativiziranje u stilu moramo nabaviti top za snijeg su totalno pogrešna. Iako su za proizvodnju praškastog umjetnog snijega potrebne samo dvije stvari, voda ako je temperatura minusima, te voda i sol ako je temperatura u plusu stvari nisu tako jednostavne. Umjetni snijeg je u odnosu na prirodni 12 puta postojaniji i otporniji na topljenje. Povucimo paralelu ako preko jedne noći padne 100 cm novog prirodnog snijega, zbog prisustva zraka u njemu on će nakon 12 sati se slegnuti na cca. 60-80 cm, kod umjetnog snijega nema toliko zraka i on se bolje i čvršće veže ali je njegova proizvodnja zbog troška struje i vode vrlo skupa. Voda kao osnova za proizvodnju umjetnog snijega zahtjeva izgradnju akumulacija, mi u Gorskom kotaru imamo akumulacije vode ali se sigurno one neće koristiti za proizvodnju umjetnog snijega ako se HEP pita. Većina skijališta u Europi je investirala u zahvatu prirodnih izvorišta vode izgradnju akumulacija do cca. 35.000 m3. Da bi mogli razumjeti što to znači proizvodnja umjetnog snijega moramo uzeti u obzir da jedan prosječan moderan snježni top pri temperaturu od 3 do 0 0C može od 1 kubika vode napraviti 1 kubik umjetnog snijega. Ako imamo temperaturu od -10 0C taj omjer iznosi 1:3 u korist umjetnog snijega, dakle ako su temperature niže dobivamo više umjetnog snijega ako su više dobivamo manje umjetnog snijega ali veće troškove proizvodnje. Zagrebačko Sljeme ima akumulaciju od cca. 4.500 m3 vode, i barem što se čuje od mjerodavnih za održavanje sljemenskih staza ta akumulacija nije dovoljna da zadovolji potrebe proizvodnje umjetnog snijega klasičnim načinom rada putem snježnih topova.

Goranima i Delnicama po mome mišljenju ne trebaju izraubani snježni topovi kojih se europska skijališta povoljno rješavaju kada su u pitanju sanjkališta ali i skijaške trkače staze. Nama nam trebaju u strateškom smislu „tvornice snijega“ koje mogu proizvoditi umjetni snijeg na temperaturama zraka od 5, 10, 15 pa ako treba i 20 stupnjeva Celzijusa u plusu. Takve „tvornice snijega“ talože umjetni snijeg koji se kasnije razvozi prema potrebi. Primjer sa zagrebačkog Sljemena govori da je za zasniježene „crvenog spusta“ s pola metra umjetnog snijega potrebno proizvesti oko 25.000 m3 tog bijelog zlata. Naravno, taj način ima i svoju početnu cijenu a onda iznosi po investiciji za jednu tvornicu 750.000,00 eura, a Sljeme ih ima čak dvije, troškovi rada i energenata dižu cijenu proporicijano prema korištenju itd..

I, sada ponovno dolazimo da izvornog projekta „Tradicionalnih goranskih sanjkališta“, koji je predvidio dvije opremljene lokacije u Gorskom kotaru iz kojih će se servisirati sva goranska sanjkališta a prema potrebi i skijaško-trkače staze. Sada je valjda svima jasno da je zbog „šnicle ubijen vol“, bačene su nam mrvice, zamaglio nam se pogled, a svi mi koji smo mogli i trebali nešto reći na tu temu smo gurnuti na marginu. Zbog nesustavnog ulaganja u sanjkašku infrastrukturu netko treba snositi političku i moralnu odgovornost ali i objasniti Goranima zbog čega kod nas uvijek neko polovično riješenje kada je sportska infrastruktura u pitanju. Dozvolite pitanje za kraj. Da li užitak sanjkanja ovisi o uporabi pokretne trake? Mislim da i ne. Sanjkanje je idealna aktivnost za aktivni odmor na snjegu i zimskom zraku i to je nešto što Gorski kotar treba baštiniti.

Ivica Urbanc, mag. cin.

Predsjednik Sanjkaškog saveza PGŽ

Patricija peti puta proglašena sportašicom Delnica

Održana je ovogodišnja ceremonija proglašenja najboljih sportaša našeg Grada. 

Hrvatska sanjkaška reprezentativka Patricija Urbanc upisala je svoju petu sezonu nastupa na utrkama Svjetskog kupa kojim je rezultatski obilježila hrvatski sanjkaški sport, ponajprije zbog činjenice da je u ukupnom poretku ovog natjecanja na kraju ove sezone osvojila 9. mjesto, ostvarivši prvi hrvatski plasman u top 10 svjetskih sanjkašica. 

Hrvatski olimpijski odbor donio je rješenje po kojem se Patricija Urbanc razvrstava u kategoriju SPORTAŠ HRVATSKE III. KATEGORIJE – VRHUNSKI SPORTAŠ te je jedini delnički sportaš s tom razinom kategorizacije.

Značenje ovog rezultata za delnički i goranski sport  je velika jer se radi o najboljem plasmanu neke delničke seniorske sportašice svih vremena na natjecanjima u Svjetskom kupu. Da je tome tako govori i ova peta uzastopna nagrada najbolje sportašice Grada Delnica koju dodjeljuje Sportska zajednica Patriciji.

Kroz povijest dodjele ove nagrade, osim laureatkinje Urbanc, to je uspjelo samo sjajnoj skradskoj skijaškoj trkačici Mirici Šporčić u vremenskom razdoblju 1973. – 1977., i izvrsnom boksaču Mateu Komadini  od 2014. do 2018.

Tko je Patricija Urbanc u sanjkaškom sportu?

Patricija Urbanc nam dolazi iz Delnica koje su smještene u planinskoj regiji Hrvatske u neposrednoj blizini primorskih turističkih gradova Rijeke i Opatije te Otoka Krka. Hrvatska je priznata zemlja u zimskom sportu ponajprije zbog uspjeha alpskih skijaša Janice i Ivice Kostalić. Ne smijemo zaboraviti da Patricija dolazi iz iste regije koja je dala trenutno najbolju hrvatsku alpsku skijašicu Leonu Popović i biatlonca Jakova Faka koji nakon što je za hrvatsku osvojio olimpijsku medalju je prešao u slovenski biatlonski tim.

Delnice su 2013. godine bile domaćin 25. FIL Youth Gamesa, te ugostile najbolje mlade sanjkaše od koji su neki poput Daniele Mittermair i Daniela Gruber danas priznata imena u natjecanju za svjetski kup.

Patricija je trenutno polaznica 1. godine studija Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, smjer politologija, te je primjer uspješnog studenta i sportaša. Članica je Savjeta mladih Grada Delnice gdje zastupa interese delničkog sporta i mladih.

Sudionica je natjecanja za svjetski kup od sezone 2018/2019, te je do sada u karijeri ostvarila 24 nastupa u svjetskom kupu. Najbolji plasman u svjetskom kupu je iz tekuće sezone kada je na utrci u Deutschnofenu osvojivši 9. mjesto. Na završnicu u Umhausen za sezonu 2022/2023 došla je s ambicijom da prvi puta u povijesti hrvatskog sanjkanja ostaviti plasman u TOP 10 sanjkašica ukupnog poretka Svjetskog kupa što je i ostvarila.

Reprezentacija Hrvatske je jedinstveni mali sanjkaški tim, koji se samostalno nosi sa svim izazovima sudjelovanja na utrkama međunarodnog sanjkaškog programa. Od njih se ne mogu očekivati visoki plasmani i medalje ali oni su uvijek tu, prisutni i spremni za učenje i nadmetanje za najbolji sanjkašima svijeta.

Svi oni koji znaju nešto o sanjkaškom sportu razumiju koliko je sezona zahtjevna, počevši od organizacije putovanja, smještaja, pripreme opreme i sanjki, treninga i natjecanja. Hrvatska je zbog nastupa mlade Hrvatice prisutna u sanjkaškom sportu već pet sezona, te svaka uspješno završena utrka za njih predstavlja sportski podvig ravan osvajanju pobjedničkih stepenica.

Hrvatski olimpijski odbor razvrstao ju je rješenje u kategoriju SPORTAŠ HRVATSKE III. KATEGORIJE – VRHUNSKI SPORTAŠ te je jedini delnički sportaš s tom razinom kategorizacije. 

Pet puta uzastopce dobila je nagradu najbolje sportašice Grada

Delnica koju dodjeljuje Sportska zajednica.Kroz povijest dodjele ove nagrade, osim Patriciji, to je uspjelo samo sjajnoj skradskoj skijaškoj trkačici Mirici Šporčić u vremenskom razdoblju 1973. – 1977., i izvrsnom boksaču Mateu Komadini od 2014. do 2018.